Znaj da su dokazi Njegovog postojanja veći od toga da se mogu izbrojati ili da se mogu obuhvatiti jer je sve dokaz Njega i sve upućuje na Njega.

Izlaganje o tome ćemo sažeti u tri metode:

Prva metoda: Dokazivanje ajetima objavljenim o različitim vrstama postojećih stvari

To su stvari poput Zemlje, nebesa, životinja, biljaka, brda, mora, vjetrova, kiša, Sunca, Mjeseca, noći, dana i drugih stvorenja. Sva ona ukazuju da ona imaju proizvođača koji ih je proizveo i stvoritelja koji ih je stvorio.

Ovo je značenje Allahovih, dželle še’nuhu, riječi: „O ljudi, obožavajte Gospodara vašeg koji vas je stvorio, a i one prije vas!“ (el-Bekara, 21.)[1] Dva ajeta. I Allahovih riječi: „Zaista u stvaranju nebesa i Zemlje…“ (El-Bekara, 164.) sve do Allahovih riječi: „…dokazi za narod razumom obdaren.“ (El-Bekara, 164.) i Allahovih riječi: „Od Njegovih znakova je da vas je On od zemlje stvorio…“ (Er-Rum, 20.) sve do kraja šest ajeta. I njegovih riječi: „Zar nismo Zemlju prostirkom učinili?“ (En-Nebe’, 6.) do Allahovih riječi: „i bašče guste.“ (En-Nebe’, 16.)

Sve što je došlo u Kur’anu od ukazatelja na stvorenja nosi ovo značenje, a toga je u Kur’anu veoma mnogo.

Pogledaj, Allah te učvrstio, na tebi najbližu stvar, a to si ti sam. U sebi ćeš vidjeti čudesnog stvaranja i neobične uređenosti što je kategorički dokaz, te je zato Allah Uzvišeni podsjetio na Njegovo stvaranje čovjeka na mnogim mjestima, pa je rekao: „Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili.“ (El-Mu’minun, 12.) sve do Allahovih riječi: „Vi ćete, poslije toga, pomrijeti.“ (El-Mu’minun, 15.) i rekao: „I u vama samima, pa zašto ne pogledate!“ (Ez-Zarijat, 21.)[2]

Čudesno li je uređenje stvaranja čovjeka od neznatne tekućine, stvaranje njegovih kostiju i vena sa svim njihovim različitostima, određivanje svake od njih za posebnu svrhu, prenošenje hrane do svakog organa onoliko koliko mu je potrebno, različitost stvorene snage u njima, njegovo odlikovanje razumom kojim se razlikuje od životinja, kako vidi sa dva oka, čuje sa dva uha, govori jezikom, hvata rukama i druga čudesa kojima nema kraja čak i ako bi se životi istrošili u njihovom proučavanju. Nema sumnje da je sve to u potrebi za uređivačem da ga uredi i stvoriteljem da ga stvori.

Zatim pogledaj pa ćeš vidjeti u svijetu stvorenja koja su veća od čovjeka, poput nebesa, Zemlje i drugog. U njima ima toliko veličanstvenog stvaranja i čudesnih mudrosti da ih razumi ne mogu obuhvatiti.

Allah, dželle še’nuhu, je skrenuo pažnju na ovo značenje u Njegovim riječima: „Jeste li vi teži za stvaranje ili nebesa?“ (En-Nazi’at, 27.) do Allahovih riječi: „i planine nepomičnim učinio, na uživanje vama i stoci vašoj.“ (En-Nazi’at, 32-33.) i u Njegovim riječima: „Stvaranje nebesa i Zemlje je veće od stvaranja ljudi.“ (Gafir, 57.)[3]

Zatim pogledaj u sve malo i veliko, neživo i živo, vidjećeš u njemu prefinjene mudrosti  i harmoniju. Sve što vidiš ili čuješ je zaseban neupitan dokaz postojanja njegovog Stvoritelja. Silni li su Allahovi dokazi! Mnogobrojni li su ukazatelji na Allaha!

Pitalac ovdje može postaviti tri pitanja:

Prvo pitanje: Šta je dokaz da su ovi realiteti stvoreni nakon što nisu postojali?

Odgovor je da se na to upućuje na dva načina:

Prvi način: Ona su promenljivih svojstava, poput kretanja, zaustavljanja i sličnih iznenadnih stvari koje im se dešavaju, a to od njih poništava mogućnosto opisivanja bespočetnošću i donosi o njima sud da su nastali nakon što nisu postojali.

Ovime je dokazivao Ibrahim el-Halil, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prema onome što je spomenuto u Kur’anu u riječima: „I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!”[4] A pošto zađe[5], reče: “Ne volim one koji zalaze!“ (El-En’am, 76.) pa sve do Allahovih riječi: „a okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio…“ (El-En’am, 79.) Kada je vidio da zvijezde, Sunce i mjesec zalaze i mijenjanju svoje stanje spoznao je da su oni stvoreni i njima je ukazivao na njihovog Stvoritelja. Ovo mu se desilo u njegovoj mladosti, prije punoljetnosti i obavezivanja – teklifa, a rečeno je i da je to bilo kako bi dokazao svom narodu i odgovorio im.[6]

Drugi način: Svako sam po sebi zna da je nastao nakon što nije postojao i to vidi i kod drugih. Allah Uzvišeni kaže: „Zar je to davno[7] bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan?“ (El-Insan, 1.) i kaže: „… i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.“ (Merjem, 9.) Takođe vidi i bilje da nastaje nakon što nije postojalo. Allah Uzvišeni kaže: „… I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.“ (El-Hadždž, 5.)

Drugo pitanje: Ako bude rečeno: Šta je dokaz da su stvorenja u potrebi za Stvoriteljem i da ona nisu sama sebe stvorila?

Odgovor na to se daje na tri načina:

Prvi: Stvaranje nečega samog sebe je nemoguće zbog toga što stvoritelj mora da postoji prije stvorenog, a stvar ne može biti prije sebe. Allah, dželle še’nuhu, je na ovo skrenuo pažnju riječima: „Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!“ (Et-Tur, 35.)

Sam o tome razmisli, sebe nisi znao prije nastanka pa kako možeš ti biti sam sebi stvoritelj? U ovom značenju Allah Uzvišeni je rekao: „Ja nisam uzimao njih za svjedoke prilikom stavaranja nebesa i Zemlje ni neke od njih prilikom stvaranja drugih…“ (El-Kehf, 51.)

Drugi: Stvorenja je dvije vrste: Ona koja su u okviru čovjekovih mogućnosti, poput knjige, gradnje i drugog. I ona koja su izvan čovjekovih mogućnosti, poput stvaranja čovjeka od vode, izvođenja voćke iz sjemena i slično.

Nema sumnje da je prva vrsta u potrebi za njenim stvoriteljem. Kada vidiš knjigu odmah znaš da ona ima pisca, i kada vidiš izgrađenu kuću znaš da se njeni zidovi i krov nisu izgradili sami od sebe.

Isto tako i druga vrsta ukazuje na njihovog stvoritelja, i mora tako da bude, čak je i njihovo ukazivanje jače, jer je njihovo stvaranje čudesnije a tragovi mudrosti u njemu vidljiviji. Kaže Allah Uzvišeni: „Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada[8], pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.“ (El-Mulk, 3-4.) i kaže: „A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili…“ (Kaf, 6.)

Treći: Cijeli svijet sa aspekta razuma može da postoji a može i da ne postoji. Njegovo postojanje ukazuje na to da mora postojati neko ko je prevagnuo njegovo postojanje nad nepostojanjem. Kaže Uzvišeni Allah: „A Gospodar tvoj stvara ono što On hoće, i odabira.“ (El-Kasas, 68.)[9]

Treće pitanje: Ako bude rečeno: Šta je dokaz da je stvoritelj svih stvorenja Allah, dželle še’nuhu?

Odgovor: Stvorenja nije u mogućnosti stvoriti niko mimo Njega Slavljenog. Pojašnjenje toga je da je sve postojeće ili živo razumno poput čovjeka, ili živo nerazumno poput životinja, ili neživo poput nebesa, Zemlje, zvijezda, Sunca, Mjeseca i ostale nežive prirode.

Nema sumnje da živo razumno nije u mogućnosti da stvori čovjeka od vode, niti da izvede voćku iz stabljike, niti bilo šta drugo od raznih vrsta stvorenja. Ako to nije u mogućnosti živo razumno onda je još preče da to nije u stanju ni živo nerazumno, a ako živo nije u mogućnosti to da uradi onda je još preče reći da ni mrtvo nije u stanju to da izvede. Time je utvrđeno da stvoritelj stvorenja nije od takvih vrsta već da je veći od toga, a to je Allah Uzvišeni.

Poznato je da, kada bi se sva stvorenja okupila da stvore i najmanju stvar poput mrava na primjer, to ne bi mogla učiniti. Ako nisu u mogućnosti da stvore najmanje onda je još preče da ne mogu ni nešto veće. U ovom značenju je Uzvišeni Allah rekao: „Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili.“[10] (El-Hadždž, 73.)

Allah, dželle še’nuhu, je ukazao na svoju izdvojenost u stvaranju rekavši: „Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo?“[11] (El-Vaki’ah, 58-59.) pa sve do ajeta: „zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!“ (El-Vaki’ah, 74.)

Takođe i u ajetima: „… šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio…“ (En-Neml, 59-60.) sve do Njegovih riječi: „… Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!“ (En-Neml, 64.)

Takođe i u ajetu: „A da ih upitaš: “Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?” – sigurno bi rekli: “Allah!…“ (El-Ankebut, 61.) kao i u drugim ajetima.

Drugi način: Dokazivanje predajama Poslanika

Znaj da su Poslanici, alejhimu-s-selam, pozivali stvorenja u vjerovanje u Allaha, dželle še’nuhu. Njima su se pojavljivale mu’džize koje ljudi nisu bili u stanju uraditi, poput izvođenja deve iz stijene, pretvaranja štapa u zmiju, oživljavanje mrtvih, rascjepljenje mjeseca, izviranje vode između prstiju i druge stvari koje ukazuju na njihovu istinitost. Zato je obavezno vjerovanje u Boga kojem pozivaju i prihvatanje srcem onoga o čemu su obavijestili.

Zatim, ima ljudi koji su im povjerovali i ima onih koji su ih u laž utjerivali pa su takvi uništeni raznim načinima uništenja koja je samo Allah Uzvišeni u mogućnosti izvršiti kao što je Uzvišeni Allah rekao: „…na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili.“ (El-‘Ankebut, 40.) a spasio je Poslanike i one koji su im vjerovali kao što je o tome rekao: „…zatim ćemo spasiti Naše Poslanike i one koji vjeruju.“ (Junus, 103.)

Time je dokazao ispravnost onoga što su oni kazali i božanstvenost onoga kome su pozivali. Uzvišeni Allah je na to ukazao u Njegovim riječima: „A to što te oni smatraju lažnim – pa i prije njih su narod Nuhov, i Ad, i Semud poslanike smatrali lažnim, i narod Ibrahimov, i narod Lutov, i stanovnici Medjena; a lažnim je smatran i Musa, i Ja sam nevjernicima vremena davao, zatim sam ih kažnjavao, i kakva je samo bila kazna Moja!“ (El-Hadždž, 42-44.) i u drugim pričama o prijašnjim narodima.

Sve što ima u Kur’anu od priča o Poslanicima, alejhimu-s-selam, nosi ovo značenje, a toga je u Kur’anu veoma mnogo.

Od onoga što ukazuje na ispravnost ovog načina je vjerovanje u Allaha od strane faraonovih sihirbaza kada su vidjeli mu’džizu Musaa, alejhi-s-selam.

Pitanje: Ako bude rečeno: Vijesti o Poslanicima se ne spoznaju osim obavještavanjem od strane Zakonodavca pa kako da se time uspostavlja dokaz pred onim ko negira šerijat?

Odgovor je na dva načina:

Prvo: Mu’džize Poslanika i uništavanje onih koji im nisu vjerovali je poznato u šerijatu i mimo njega. To je od velikih stvari koje nisu skrivene. Allah, dželle še’nuhu, ih je spomenuo u Kur’anu i u drugim knjigama koje je objavio a narodi od sljedbenika knjige, mudraci, istoričari i pjesnici i drugi su ih prenijeli na mutevatir način.

Takođe, njihovi tragovi svjedoče o tome kao što o tome govori Uzvišeni Allah: „Reci: “Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali!” (El-En’am, 11.) i kaže: „A i Ada i Semuda – ostaci domova njihovih su vam vidljivi…“ (El-‘Ankebut, 38) i kaže: „A ovi prolaze* pored grada na koji se sručila kobna kiša – zar ga ne vide?“ (El-Furkan, 40.) Time je dokazano onome ko negira šerijat i onome ko ne negira.

Drugi način: Mi ćemo uspostaviti nepobitan argument istinitosti Zakonodavca u onome o čemu je obavijestio pa je obavezno vjerovati i obavijestima Poslanika i tako će naše dokazivanje biti ispravno.

Treći način: Allahovo postojanje svjedoči normalna prirodnost.

Na Njega razum intuitivno ukazuje. Svaki čovjek u sebi osjeća potrebu za obožavanjem i osjeća da je on pod vlašću božanskoga. On zasigurno zna da ovo ogromno vlasništvo mora imati velikog vlasnika, i zna da ovo mudro uređenje mora imati mudrog uređivača. Kaže Uzvišeni Allah: „Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio…“ (Er-Rum, 30.)[12] Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: „Svako novorođenče se rodi u prirodnoj vjeri…“[13] Na ovo značenje se ukazuje u Allahovim riječima: „I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo”…“ (El-A’raf, 172.)[14]

Zbog poznavanja Allaha koje je ljudima usađeno u samu njihovu prirodu, Poslanici, alejhimu-s-selam, su govorili svom narodu: „Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje…“ (Ibrahim, 10.)[15]

Ako neko zaboravi na ovo u stanju blagostanja sigurno će mu se vratiti u stanju poteškoća kao što Uzvišeni kaže: „A kad ljude nevolja snađe, oni se Gospodaru svome pokajnički obraćaju…“ (Er-Rum, 33.)[16] i kaže: „Reci: “Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad mu se i javno i tajno ponizno molite…“ (El-En’am, 63.)[17]

(En-nuru-l-mubin fi kava’idi ‘akaidi-d-din, Ibn-Džuzejj el-Kilbi el-Granati el-Maliki, umro 741. h.g., Daru-l-imam Ibn-‘Arefe, Tunis, 2015. g., str. 25-38.)

Prevod: mr Sami ef. Džeko

[1] Kaže Ibn-Džuzejj: „Spomenuo je stvorenja da bi ukazao na razmišljanje o Zemlji, nebesima, životinjama, biljkama, vjetrovima, kišama, Suncu, Mjesecu, danu i noći. Sve to zato što oni razumski ukazuju na deset stvari, a to su: Da Allah postoji, jer je stvaranje bez sumnje ukazatelj na Stvoritelja; i da je On jedan, bez sudruga, zato što nema Stvoritelja mimo Njega: „Zar je onaj koji stvara isti kao onaj koji ne stvara?!“ (En-Nahl, 17.), i da je On Živi; Moćni; Sveznajući; Koji sve radi po Svojoj volji, jer su ova četiri svojstva od uslova Stvoritelja jer se stvaranje ne odvija ukoliko nedostaje neko od njih; i da je Oduvijek, zato što je On stvoritelj stvorenja pa je nemoguće da bude poput njih u stvorenosti; i da je On zauvijek, zato što je onome čemu je utvrđena bespočetnost nemoguć nestanak; i da je On Mudri jer su tragovi Njegove mudrosti vidljivi u Njegovom stvaranju stvorenja i uređenju svjetova; i da je On Milostiv, zbog toga što u svemu što je stvorio ima koristi za sinove Ademove „I vama je podredio ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji.“ (El-Džasije, 13.) Stvorenja se u Kur’anu najviše spominju u kontekstu dokazivanja Njegovog postojanja i jednoće.“ (Et-Teshil, str. 59.)

[2] Kaže Ibn-Džuzejj: „I u vama samima“ to je pakazatelj na ono što postoji u čovjekovom stvaranju od znakova i pouka. Neki učenjaci su rekli: „U njemu ima pet hiljada mudrosti.“ A neki drugi su rekli: „Čovjek je skraćena verzija cijelog svijeta.“ (Et-Teshil, 371/1)

[3] Kaže Ibn-Džuzejj u komentaru ovog ajeta: „Ovo je iznošenje dokaza za neupitnost proživljenja. Onaj koji je stvorio nebesa je u stanju da stvori tijela nakon njihovog nestanka.“ (Et-Teshil, 533/2)

[4] Kaže Ibn-Džuzejj: „Njegove riječi: „Ovo je moj Gospodar.“ su riječi onoga koji postupa pravedno prema oponentu iako zna da on nije u pravu, zbog toga što je to bolji način da ga pozove u istinu i bliže povraćanju oponenta. Zatim im je uspostavio dokaz riječima: „Ja ne volim ono što nestaje.“ (El-En’am, 76.) odnosno: Ne volim da obožavam promenljivo, zato što je promenljivost dokaz stvorenosti a stvorenost nije od svojstava Boga.“ (Et-Teshil, str. 259.)

[5] Kaže Ibn-Džuzejj: „Ako bude rečeno: „Zašto je dokazivao zalaskom ali ne i izlaskom, iako oboje ukazuju na stvorenost, zato što je oboje promjena iz stanja u stanje?“ odgovor je: „Zato što to jasnije dokazuje jer je to promjena uz nestajanje i prekrivanje.“ (Et-Teshil, str. 259.)

[6] Imam Ibn-Džuzejj je u „Et-Teshil“ prevagnuo ka tome da je Ibrahim, alejhi-s-selam, raspravljao sa svojim narodom, dokazujući im neispravnost njihovog obožavanja zvijezda, ukazujući im na dokaz njihove stvorenosti a koji se gradi na njihovom zalasku, nestanku i promjeni, pa je rekao: „Moguće je da mu se to desilo nakon punoljetstva i teklifa, i da je on to rekao svom narodu kao odgovor i kritiku, i ovo je vjerovatnije, zbog njegovih riječi nakon toga: „… ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!“ (El-En’am, 79.) Nezamislivo je da ovo kaže a sam je u pećini, zbog toga što ovo iziskuje dokazivanje i odgovor njegovom narodu. To je zato što su oni obožavali kipove, Sunce, Mjesec i zvijezde, pa je želio da im objasni njihovu grešku u vjerovanju, i da ih uputi da nijedna od ovih stvari ne može da bude Bog, zbog postojanja dokaza o njihovoj stvorenosti, i da ih uputi da je onaj koji ih je stvorio i uredio njihov izlazak, zalazak i nestajanje, pravi i Jedini Bog.“ (Et-Teshil, str. 259.)

[7] Kaže Ibn-Džuzejj: „To vrijeme je vrijeme kada nije postojao, prije nego je stvoren.“ (Et-Teshil, str. 946.)

[8] Kaže Ibn-Džuzejj: „Nesklada“ odnosno manjak skladnosti i izlazak iz okvira potpunosti. Značenje toga je da je stvaranje nebesa u krajnjoj potpunosti tako da u njima nema ništa što bi im pridodalo mahanu poput dodataka, nedostataka ili neskladnosti. Rečeno je: Želio je pod ovim stvaranje svih stvorenja. Nema sumnje da su sva stvorenja stvorena sa potpunošću ali specifikacija ajeta stvaranjem nebesa je očitija zbog toga što je to došlo nakon ajeta: „Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio…“ (El-Mulk, 3.) pa kao da su riječi: „ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada…“ objašnjenje i upotpunjenje onoga što je došlo prije njih.“ (Et-Teshil, 467/2)

[9] Kaže Ibn-Džuzejj u tumačenju ovog ajeta: „Rečeno je da je povod njegovog objavljivanja iščuđavanje Kurejšija odabiranjem Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslanstvom. Značenje je, dakle, da Allah stvara šta On hoće i odabira za Njegovo poslanstvo koga On hoće od svojih robova. Izraz je uopšteniji od toga i bolje je da se tumači prema uopštenosti, odnosno: Odabira apslutno sve šta hoće od stvari i radi ono što On hoće.“ (Et-Teshil, str. 624.)

[10] Kaže Ibn-Džuzejj: „ne mogu nikako ni mušicu stvoriti“ to je ukazivanje manjim ka većem koji je onda još preči da bude takav. Značenje je: Idoli koje obožavate nisu u stanju stvoriti mušicu niti bilo šta drugo pa kako da se obožavaju mimo Allaha koji je sve stvorio? Zatim je dodatno pojasnio njihovu nemoć pa je rekao: „čak i ako se sastave“ odnosno, čak i ako se međusobno potpomognu neće to moći ostvariti.“ (Et-Teshil, str. 545.)

[11] Kaže Ibn-Džuzejj: “Ovaj i naredni ajeti sadrže utvrđivanje dokaza Jednoće, proživljenja, a sadrži takođe i upozorenje i nabrajanje blagodati. Značenje: „sjemenu koje ubacujete“ je: ubacujete u matericu žene. „vi oblik dajete ili Mi to činimo?“ je pitanje koje iziskuje da odgovore da je Allah Stvoritelj, nema Boga osim Njega.“ (Et-Teshil, str. 853.)

[12] Kaže Ibn-Džuzejj: „djela Allahovog“ je u akuzativu kao masdar, poput Allahovih riječi: „Allahove upute“ (El-Bekara, 138.) ili je objekat skrivenog glagola za koji se pretpostavlja da je: držite se „djela Allahovog“ ili: na vama je da se držite „djela Allahovog“. Njegovo značenje je: djela Allahovog a misli se na vjeru islam, zato što je Allah, dželle še’nuhu, stvorio stvorenja po njemu, jer je to ono što iziskuju njihovi zdravi razumi. Uznevjerovao je onaj koji je uznevjerovao zbog prepreke koja ih je izvela iz osnove njegove prirodnosti, kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Svako novorođenče se rodi u prirodnoj vjeri pa ga njegovi roditelji učine jevrejom ili hrišćaninom.“ (El-Buhari, hadis br. 1319) „Nema promjene Allahovog stvaranja“ (Er-Rum, 30.) Pod Allahovim stvaranjem se misli na prirodnost imana prema kojem su ljudi stvoreni. Značenje toga da je Allah, dželle še’nuhu, ne mijenja je da on ne stvara ljude prema nečemu drugom, ali ih mijenjaju šejtani od džina i ljudi nakon njihovog prvog stvaranja. Ili je značenje da tu prirodnost ljudi ne trebaju da mijenjaju. Negacija je prema ovome propis a ne obavijest. Rečeno je i da je to specifično samo za vjernike, odnosno da nema promjene prirodnosti kod onoga kome je Allah propisao da ga učvrsti na imanu. (Et-Teshil, str. 640.)

[13] Kaže el-Bejdavi: „Pod prirodnošću se misli na stanje u kojem je Allah, dželle še’nuhu, stvorio ljude, da budu u predispoziciji za spoznaju, prihvatanje istine i odbijanje zablude i razlikovanje između ispravnog i neispravnog. Znači: Svako novorođenče se rodi u takvom stanju da, ako bi se ostavilo bez spoljašnjeg uticaja koji će ga spriječiti od ispravnog razmišljanja, poput lošeg odgoja, slijeđenja roditelja, druženja sa nesretnicima, upadanje u požude i sl., gledalo bi u znakove koji upućuju na tevhid i potvrdu istinitosti Poslanika i ostalog, ispravnim pogledom koji bi ga doveo do istine i uputio na pravi put, znalo bi ispravno i slijedilo istinu i ne bi izabralo osim prirodnu vjeru i ne bi se osvrtalo ni na koju drugu stranu, ali od toga ga spriječava pokoravanje tim preprekama.“ (Tuhfetu-l-ebrar, 212/1)

[14] Kaže Ibn Džuzejj: Oko značenja ovog ajeta imaju dva mišljenja: Prvo je da je Allah, dželle še’nuhu, kada je stvorio Adema, alejhi-s-selam, izveo njegovo potomstvo iz njegove kičme poput atoma i od njih uzeo zavjet da je On njihov Bog pa su to potvrdili i prihvatili. Ovo značenje je preneseno od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mnogim putevima i tako je rekla grupa ashaba i drugih. Drugo tumačenje je da je to samo poređenje i da je izvođenje potomstva fraza koja ukazuje na njihovo stvaranje na dunjaluku a što se tiče potvrđivanja to znači da im je Allah, dželle še’nuhu, dao znakove Njegove božanstvenosti i o njima su posvjedočili njihovi razumi pa kao da je on tako njima posvjedočio i zatim ih upitao: „Jesam li ja vaš Bog?“ a oni kao da su svojim stanjem posvjedočili: „Jesi, ti si naš Bog.“ (Et-Teshil, str. 307.)

[15] Kaže Ibn-Džuzejj: Značenje ovoga je: Zar postoji sumnja u Allahovo postojanje? Ili: Zar postoji sumnja u Njegovu božanstvenost ili u Njegovu jednoću? Hemze je ovdje za potvrdu, zbog toga što to ne omogućava sumnju, zbog ukazivanja dokaza. Zbog toga Ga je poslije opisao riječima: „Stvoritelja nebesa i Zemlje“(Ibrahim, 10.) (Et-Teshil, str. 412.)

[16] Kaže Ibn-Džuzejj: Ajet je posvećen mušricima zato što oni dozivaju Allaha u poteškoćama a čine Mu širk kada su u blagostanju. (Et-Teshil, str. 641.)

[17] Kaže Ibn-Džuzejj: Ajet je iznošenje dokaza. Tmine kopna i mora su fraza koja ukazuje na njihovu žestinu i poteškoće, kao što se za težak dan kaže: taman dan. (Et-Teshil, str. 256.)