Kaže Šejh, cijenjeni Imam (El-Maturidi): Prvi koji je govorio prema mezhebu i’tizala je čovjek po imenu Vasil b. Ata a njega je slijedio Amr b. Ubejd – učenik el-Hasen el-Basrija. U vrijeme Harun er-Rešida pojavio se Ebu-Huzejl el-Allaf i za njih napisao knjigu, objasnio njihov pravac i sakupio njihovo znanje. Nazvao ju je „Pet temelja“. Kada god bi oni sreli nekog čovjeka krišom bi mu govorili: „Jesi li čitao „Pet temelja“? Ako bi odgovorio potvrdno znali bi da je on njihovog pravca.
Pet temelja su: Pravda, tevhid, obećanje, prijetnja i pitanje „između“.
Što se tiče pitanja „između“: Svako ko počini veliki grijeh izlazi iz imana ali ne ulazi u kufr, prema njima, već biva u kući između dvije kuće.
Što se tiče „pravde“ oni kažu da Allah Uzvišeni ne stvara zlo i ne određuje zlo, zato što, ako bi On stvarao zlo i određivao ga a zatim ih kažnjavao zbog toga to bi bilo nasilje i nepravda sa Njegove strane, a Allah Uzvišeni je Pravedan i od Njega nepravda nije moguća.
Što se tiče drugoga oni kažu da je Kur’an stvoren, a takođe i Njegova ostala svojstva, zato što ako bismo rekli da nije stvoren ne bismo postigli tevhid.
Što se tiče trećeg oni kažu da ako Allah Uzvišeni obeća Svojim robovima nagradu nije Mu dozvoljeno da to pronevjeri, zato što Allah Uzvišeni ne pronevjerava svoje obećanje.
Što se tiče četvrtog oni kažu da ako Allah Uzvišeni zaprijeti nekom prijetnjom nije moguće da ih ne kazni i da prekrši svoju prijetnju, zbog toga što pronevjera u Allahovom govoru nije moguća.
Ehli sunnet ve-l-džema’at kaže: Ako Uzvišeni Allah zaprijeti kaznom dozvoljeno mu je da ih ne kazni već da im oprosti i pređe preko toga i ne kazni ih.
Mu’tezile dokazuju Allahovim, dželle še’nuhu, riječima: „Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – džehennem, u kome će vječno ostati…“ (En-Nisa, 93.) i riječima: „…Mi ćemo u vatru baciti…“ (En-Nisa, 30.)
Odgovor na to je da kažemo da je od svega što je Allah, dželle še’nuhu, spomenuo od prijetnji napravljen izuzetak Allahovim riječima: „Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga, kome On hoće…“ (En-Nisa, 48.)
Na njihove riječi da je to kršenje prijetnje kažemo da to nije kršenje prijetnje već On oprašta iz blagosti i plemenitosti, za razliku od toga ako obeća nagradu kada nije moguće da On prekrši obećanje zato što je to „pravo“ roba pa da je to moguće to bi bila podlost a ne plemenitost a to se ne može pomisliti za Uzvišenog Allaha.
Odgovor na njihovo shvatanje Allahovih riječi: „Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – džehennem, u kome će vječno ostati…“ su riječi Ibn-Abbasa, radijallahu ‘anhuma: „Njegova kazna je Džehennem, ako ga kazni!“ Na to ukazuju Allahove, dželle še’nuhu, riječi: „O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene…“ (El-Bekara, 178.) Nazvao ga je vjernikom čak i nakon namjernog ubistva s tim što mi dodajemo (da je značenje prvog ajeta): „Želio je time ukazati na onoga ko dozvoli ubijanje vjernika.
Prenosi se da je taj ajet objavljen u vezi sa Mikjes b. Subabe el-Kinanijem kada je ubio muslimana iz Benu Fihra nakon što je ubijen njegov brat Hišam b. Subabeh, nakon čega se odmetnuo od vjere i pobjegao u neprijateljsku zemlju. Dokaz njegovog otpadništva su riječi iz njegovih stihova: „Ubio sam Beni Fihra i uzeta je njihova otkupnina usred Benu-n-Nedždžara nesretnika. Izliječio sam tako svoju dušu i postigao svoju želju, a bio sam sam se prvim idolima vratio.“ Ko namjerno ubije vjernika i ohalali njegovo ubistvo kao što ga je ohalalio Mikjes b. Subabeh time postaje nevjernik i vječno će boraviti u Vatra sa ostalim nevjernicima.
Što se tiče pitanja „između“, oni kažu da počinilac velikog grijeha izlazi iz imana ali ne ulazi u kufr. To dokazuju Allahovim, dželle še’nuhu, riječima: „Zar da vjerniku bude isto kao grešniku? Ne, njima neće biti isto.“ (Es-Sedžda, 18.) Ukazao je na vjernika i griješnika pa je time utvrđeno da on nije ni od ovih ni od onih.
Odgovor na shvatanje Allahovih riječi: „Zar da vjerniku bude isto kao grešniku? Ne, njima neće biti isto.“ je da je ovaj ajet objavljen od el-Velid b. Ukbetu kada je rekao Aliji, radijallahu ‘anhu: „Ako ti imaš jezik, snagu i mišljenje pa i ja imam jezik, snagu i mišljenje.“ Pa mu je Alija, radijallahu ‘anhu, rekao: „Ućuti nevjerniče!“ pa je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet potvrđujući riječi Alije, radijallahu ‘anhu.
(En-Nesefi, Ebu Mu’in, Bahru-l-kelam, 227-232, Daru-l-Ferfur, Damask, Drugo izdanje, 2000.g.)
mr Sami ef. Džeko
